„Draga moja dječice, sada ću vam ispričati jednu posebnu priču“, rekla je baka, sjedeći kraj tinjajućeg kamina i promatrajući željna lica svojih unučadi Marice i Jakova koji su izvirivali iza pahuljastog pokrivača. Djeca su voljela bakine priče jer su uvijek bile neobične, pune čarolije i događaja koje nisu nikad prije čuli. Možda su se stvarno dogodili, tko zna?
Djeca su bila ušuškana u dekicu i pijuckala su vruću čokoladu. Baka, sjedeći na stolcu kraj kamina, počela je pričati svoju priču. “Jednom davno bilo je jedno selo u kojem je živjela mala djevojčica koja je imala plavu kovrčavu kosu i jako je željela imati psa. Djevojčica nije imala braće i sestara i željela je barem psa koji bi joj bio vjeran prijatelj zauvijek. Za tim je njezino srce najviše čeznulo. Ali strogi roditelji joj to nisu dopustili. Roditeljima je svaki dan govorila da će se brinuti za psa, no oni i dalje nisu popuštali. Jednoga dana, na putu kući iz škole, djevojčica je hodala po pločniku kada je čula glasno cviljenje. Bio je to pas! Djevojčica je slijedila zvuk dok nije naišla na malog psa zatvorenog u kutiji ispod drveta. Malo štene! Djevojčica nije oklijevala, izvadila je smeđu kuglicu iz kutije i uzela je u naručje. Prekrasan je, pomislila je djevojčica“, ispričala je baka, a kraj njezinih nogu sjedio je njezin vjerni pas Astor.
Djeca nisu mogla izdržati i počela su ispitivati baku: “I što je bilo dalje? Je li djevojčica odvela psa kući? Jesu li se roditelji bunili?”
Baka se samo nasmijala i nastavila pričati svoju priču: “Pa, kako je ispala priča? Slatka moja dječica, mala plava djevojčica je uzela malog psa u naručje i otišla kući. Ušuljala je psića skrivenog u jakni u svoju dječju sobu, položila ga je na deku i tiho otišla do kuhinje, izvadila je malo šunke i našla kekse i napunila zdjelicu vodom. “Jesi li gladna?” upitala je djevojčicu mama, djevojčica je kimnula i brzo se vratila u svoju sobu s hranom. Dala je pasiću hranu i vodu. Pasić ju je pogledao zahvalnim plavim očima. “Hvala ti što si me spasila, draga djevojčice!’ začuo se odjednom glas. Djevojčici nije bilo jasno tko to govori. Pogledala okolo, ali nije vidjela nikoga. No kad je pogledala dekicu, primijetila je da je malo štene gleda ravno u oči i razgovara s njom. “Ti-ti znaš govoriti?”, upitala je djevojčica začuđeno. Mali psić je samo kimnuo.
Pas je tada djevojčici objasnio da on nije bilo kakav pas, već čarobni pas koji može govoriti. I samo je čekao da netko dođe te da mu pomogne. Ljudi su prolazili kraj njega, ali nitko mu nije pomogao dok ga ona nije pronašla. A upravo je to što ga je djevojčica spasila bilo ključ od njegovih čarobnih moći. Od tog dana pas i djevojčica postali su nerazdvojni prijatelji. Čak su i njezini roditelji s ljubavlju prihvatili psa. Ali samo je djevojčica čula psa kako govori. Nitko drugi. A kakvu je čarobnu moć pas imao osim što je mogao govoriti? Pas nije stario. Ljudi su pitali djevojčicu, a potom i odraslu ženu, kako je to moguće, no ona je ponavljala da je to novi pas. I tako pas od tada usrećuje djevojčicu. Djevojčica nije samo pronašla vjernog prijatelja, već i samu sebe. Na kraju, ostvarila je svoju najveću želju“, završila je baka tiho svoju priču.
Kad je pogledala svoju unučad, njezina mala unuka Marica spavala je pod pokrivačem, a Jakov je gledao baku. Oči su mu bile pune čiste dječje znatiželje. “Bako,” rekao je Jakov, “ta djevojčica… ta mala plavokosa djevojčica si ti, zar ne? A taj čarobni pas koji nikada ne stari je tvoj pas, Azor, zar ne?” znatiželjno upita Jakov svoju baku.
Baka se samo nasmiješila, podigla svog psića Azora sa poda i pogladila ga po čupavom smeđem krznu. “Obećaj mi da ćeš se jednog dana brinuti za Azora, kad mene više ne bude. Već sam stara, znaš…” rekla je baka, a sijede kovrče su joj pale na lice. Dječačić je kimnuo, nije postavljao više pitanja i zagrlio baku.
Baka nikada nije potvrdila unuku da je djevojčica iz priče ona , ali Jakov je znao. Znao je i da je njezin čarobni pas Azor, a znao je i da će sigurno brinuti za njega kao što se baka nekada brinula za njega.
Iza svake priče krije se djelić čarolije. Hoćemo li u nju vjerovati, ovisi samo o nama.
