Bio jednom jedan lijeni mačak po imenu Miško koji je sa svojom obitelji živio u velikoj kući. Bilo je to Miškovo kraljevstvo i on ga je vjerno čuvao. Njegova najbolja prijateljica bila je mala Ana. Stalno se igrala s njim, bacala mu klupko vune ili ga češkala, iako – da budemo iskreni – Miško je bio jako lijen, radije je ležao ili jeo poslastice za dobre mačke.
Jednog dana riđi mačak Miško igrao se sa svojim klupkom vune na kauču. Prevrtao se s jedne na drugu stranu svojim velikim trbuhom i lijeno dahtao. Odjednom ga je uznemirilo neugodno kucanje. Ili je bilo lupanje? Miško je tog dana bio sam kod kuće. Nije razumio odakle dolazi zvuk jer je njegova obitelj bila na izletu u zoološkom vrtu. Skočio je na svoje male šape i lijeno se probijao kroz dnevnu sobu, spavaću sobu i kuhinju. Nije znao odakle dolazi zvuk.
“Halo, halo, ima li koga?” Miško je sumnjičavo mijauknuo i vratio se u dnevnu sobu. Podigavši pogled, skočio je na kauč i tada je primijetio malu pticu kako lupa po prozoru. Ptica je lupala kao luda. Miško je skočio s kauča na prozorsku dasku i uzdignutih obrva upitao ptičicu: “Što tražiš? Ne smiješ unutra”, grubo je mijauknuo Miško ližući svoje riđe šape. Ali ptičica je nastavila brbljati i kljucati po prozoru svojim malim narančastim kljunom.
“Molim te, pusti me unutra, imam ozlijeđeno krilo, nemam nikoga,” zastenjala je ptica. Ali mačke baš i ne vole ptice. Vole ih otprilike kao miševe. Radije bi ih pojele nego bile prijatelji s njima. Miško se zamislio. Hoće li ju pojesti? Hoće li joj pomoći? Još je razmišljao. Ali njegova prijateljica Ana ga je uvijek učila da trebamo pomagati jedni drugima i da treba voljeti svaku životinju. Što ako bi se to dogodilo njemu? Što ako bi njemu trebala pomoć?
Miško je skočio na prozor i šapom nespretno otvorio prozor, ali ipak ga je otvorio. Ptica je uložila veliki napor da uđe unutra. Zaista je imala ranjeno krilo. Miško je skočio s praga i gurnuo posudu sa vodom ispred ptice. Ptica je željno pila, bacila se na prostirku pokraj Miška i pristojno mu zahvalila.
I baš tada su Ana i njezini roditelji došli kući. “Hej, mama! Ranjena ptica! Pogledaj kako je malena!”, vrisnula je djevojčica i otrčala u dnevnu sobu do Miška i njegovog novog prijatelja. Mama je primijetila da je ptica ozlijeđena. “Ana, moramo joj pomoći! Tata, upali auto, vodimo ju veterinaru!” pozvala je mama, pažljivo stavila pticu na deku i otišli su veterinaru.
Veterinar je stvarno pomogao ptici. Kad su se vratili kući, Miško ih je nestrpljivo čekao na vratima. Bio je sretan što je pustio pticu unutra i što joj je obitelj pomogla. Kad su stigli kući, mama i Ana stavile su zrnje i vodu u zdjelice za malu kestenjastu pticu i oprezno ju stavile u kutiju na drvetu u vrtu. Ptičica je veselo skakutala pokraj njih.
I tako je Miško postao heroj i pronašao novog prijatelja. I ne samo on! Čak se i Ana veselila novoj ptici koja im je svaki dan zahvalno cvrkutala dobro jutro. Naravno, kad god bi dolazila, uvijek bi se sjetila poigrati se s lijenim Miškom, koji je povremeno mijauknuo i žalio se, iako je volio pticu.
Lijepa i slatka priča.