Bila jednom jedna lijepa djevojka po imenu Hana, koja je živjela sa svojom bakom u maloj kući u malom selu. Nisu imale puno. Lijepa djevojka pomagala je baki koliko je mogla. Čistila je, kupovala, pekla. Hana više nije imala roditelje i zato je baki bila zahvalna za mnogo toga. Ona je bila ta koja je odgojila prelijepu djevojku.
Hana i njena baka pekle su sve vrste kolačića. Svaki dan Hana je odlazila na seosku pijacu gdje je prodavala domaće kolače ili kruh koje su pekle ona i baka. Njihovo pekarsko umijeće bilo je poznato u cijelom kraju. Nisu se bojale posla i svaki novčić se računao.
Baka više nije mogla hodati do pijace, pa je Hana, kad je odrasla, išla sama. Svidjela se mještanima, bila je skromna i lijepa, mnogi su se momci borili za njeno srce. Ali Hana je vjerovala u pravu ljubav, da će jednog dana sresti onog pravog.
Jednoga kišovitoga dana, na tržnici je bila velika gužva. Ljudi su obilazili štandove zamotani u kapute i dogovarali cijene s prodavačima. Kao i svaki dan, Hana je stajala na svom štandu i prodavala svoje kolače. Kosa joj je bila smeđa poput kikirikija, duga do struka, a svakoga kupca na tržnici koji je dolazio kupiti pozdravljala je svojim prekrasnim osmijehom i očima plavim poput oceana.
Dan je prošao u trenu. Prodala je gotovo sve. Izmijenila je nekoliko riječi s malim vrapčićem koji je sjeo na stol i pažljivo mu dala mrvice kruha.
Njezinu raspravu s pticom prekinuo je mladić na konju. “Zdravo, mladi gospodaru, što da vam ponudim?” Uljudno je upitala, brišući rukama mrvice u svoju pohabanu pregaču.
“Čuo sam da imate najbolje kolače nadaleko i naširoko!” odgovori mladić. Jednom je rukom držao snažnog bijelog konja. Bio je pokriven blatom i imao je kapuljaču na glavi.
“Da, mladi gospodine, imam kolač od maka, oraha i s pekmezom od šljiva, koji želite?” upitala je Hana slatkim glasom.
“Onaj od oraha”, odgovorio je mladić ljubazno, tražeći novčiće u džepu. Uputio je Hani prijateljski osmijeh koji ju je uznemirio. Pažljivo je zamotala kolač od oraha u bijeli ručnik, a zatim ga je pružila mladiću. Mladić joj je pružio novčiće i tiho dodao: “Hvala ti, lijepa djevojko!” I stavio je crvenu ružu na stol, uzjahao konja i odjahao. Nikad prije ni od koga nije dobila nešto slično. Djevojka je pocrvenjela, ali prije nego što je stigla zahvaliti tajanstvenom mladiću, on je nestao na tržnici prepunoj ljudi.
Ostatak dana prošao je brzo kao vihor. Kad je otkucalo pet sati, djevojka je sve rasprodala. Pažljivo je stavila prekrasnu ružu u svoju pletenu košaru, koja je već bila prazna, i otišla u bakinu kućicu. Dok je Hana u mislima pratila tajanstvenog mladića, iz maštanja ju je trgnuo zvuk kraljevskog marša:
“Objavljeno je da se sutra održava bal u kraljevstvu s one strane planine, mladi princ Filip uskoro će postati muškarac i izabrati će svoju nevjestu. Svaka neudata mlada djevojka u lijepoj haljini dobrodošla je u dvorac kada sunce zalazi iza planine!” ponavljao je glas po selu sa svojom pratnjom.
U selu je vladao kaos. Svaka mlada dama trčala je u krojačnicu ili trgovinu kupiti nešto za obući. Hana, međutim, nije bila te sreće. Imala je nešto novčića od peciva, ali ih je morala dati baki da ima od čega živjeti. “Ali kako bi bilo plesati s princem? I postati princeza?” pitala se Hana dok je otvarala škripava vrata na kućici.
“O čemu razmišljaš, unuko moja?” upitala je baka koja je čistila.
“Sutra je bal, ali ja nemam haljine,” tužno je odgovorila Hana, stavila svoju pletenu korpu na stol, pojela juhu od graška i uputila se pod tople pokrivače.
“Kakva lijepa ruža, kad bi barem imala čarobne moći i mogla ti dočarati najljepšu haljinu!” – rekla je baka kad je vidjela ružu u košari i namignula unuci koja je već bila pokrivena toplom dekicom.
I kako je na kraju ispalo? Je li lijepa Hana stigla na bal? Je li plesala s princem Filipom? To ćemo, draga djeco, saznati u sljedećem dijelu.
