Draga djeco, sigurno se sjećate uklete princeze Jasmine, koju je čarobna vila na zahtjev njezinih roditelja poslala u napuštenu kulu, gdje se princeza morala sama snalaziti. Čarobna vila je htjela da se princeza oslobodi svog ponosa i zla koje je bilo u njoj. Jasmina je navikla živjeti u luksuzu i bilo joj je jako teško.
Jednog dana princeza je naišla na nepoznatog mladića koji je ranjen dozivao u pomoć i lupao po vratima njezine kule. Princeza je oklijevala, ali mu je odlučila pomoći. A danas ćemo saznati kako je priča završila i je li princeza doista shvatila prave životne vrijednosti koje će je osloboditi iz tornja i vratiti kući.
Jasmina se pitala hoće li mladića u oklopu pustiti unutra i pomoći mu, ali na kraju ga je pustila.. “Ja sam Frederik, trebam samo malo vode i zavoj i vraćam se”, odgovori mladić, sjedajući na stolicu u princezinoj kuli. Princeza je mladiću dala vode i odlučila se pobrinuti o njegovoj rani. Svezala je svoju zlatnu kosu u čvor i njegovala mladićevu ranu… Možda se nešto promijenilo?
Međutim, princeza nije rekla Frederiku zašto je u kuli. „Pa, to bi bilo to! Idem napraviti omlet, hoćeš malo?”, upitala ga je princeza. Iako je znala da nema puno hrane, odlučila je velikodušno podijeliti s njime. Frederik je samo slatko kimnuo. Bio je gladan, bio je vitez iz dvorca, a dok je bježao od ljudi koji su ga opljačkali, jako je ogladnio. Princeza je počela kuhati, miješajući jaja, dok joj je mladić pomagao i sjeckao povrće koje je pronašao u šumi blizu tornja. Pritom su veselo čavrljali. Princeza je lijepo pjevala i mladić je pjevao s njom.
Nešto se slomilo u Jasmini. Dugo se ni s kim nije ovako dobro osjećala. Plavokosa princeza i Frederik potom su večerali i mladić se trebao vratiti u dvorac.
„Pođi sa mnom, nemoj biti sama, pomoći ću ti, kao što si ti pomogla meni. Ideš li?« odgovori mladić gledajući svojim blijedoplavim očima lijepu princezu. Postala je nervozna od njegova pogleda i pitanja. “Ja-ja ne mogu”, promucala je mlada princeza. Ali nije mu rekla zašto. „Možeš! Dođi!” reče mladić zdravom rukom izvlačeći princezu iz kule. Oklijevala je, ali je na kraju kimnula i prihvatila njegovu ruku. Međutim, bojala se da će se izgubiti u šumi i da će ih vilina čarolija odvesti natrag u kulu.
Princeza i Frederik su se probijali kroz gustu šumu kada su naišli na pješačku stazu. „Ovaj put vodi ravno do dvorca, ondje ćemo ti pomoći, dođi, brzo!” povikao je Frederik, vukući princezu stazom. Još ga je boljela ruka, ali mu se žurilo, želio je brzo biti u dvorcu, na sigurnom, jer sunce se već skrivalo iza planina, a mjesec je polako provirivao iza drveća. Princeza nikada prije nije vidjela ovu cestu. Možda se nešto promijenilo? Zašto više nije blizu svoje kule? Takva se pitanja zapita princeza i brzo pođe za mladićem.
Kada je njihov put bio osvijetljen samo svjetlom zvijezda i mjeseca, pred njima se pojavio prekrasan veliki dvorac. Princeza je odmah prepoznala dvorac. Bio je to njezin dom. Oči boje lješnjaka su joj zalile suze i s nevjericom je gledala u vrata svog voljenog doma. Prošlo je toliko vremena otkad ga je vidjela.
“Ovo-ovo je moj dom”, tužno je odgovorila. Frederik isprva nije razumio, ali onda je shvatio da je ona ukleta umišljena princeza. Frederik ju je zagrlio, obrisao joj suze i zajedno su ušli unutra, gdje ih je čekala mala čarobna vila.
“Ponos više ne ispunjava tvoje srce, slobodna si!” povikala je mala vila, zamahnuvši štapićem i nestajući na mjesečini.
U dvorcu je bila velika gozba. Kralj i kraljica radovali su se što im se kći vratila i što je konačno pronašla dobrotu u svom srcu. Ne zna se je li čarobna vila mladića Frederika namjerno poslala princezi ili je on sam tamo zalutao, ali jedno znamo – princeza je nesebično pomogla mladiću i to ju je spasilo od prokletstva. Otkrila je prave vrijednosti života. Pomagala je kome god je trebalo i znala je podijeliti ono što je imala.
Postupno se zaljubila u mladića i došlo je do velike svadbe. Princeza je imala srce na pravom mjestu i konačno je bila na strani svojih najmilijih. Sve uvijek na kraju ispadne dobro….i živjeli su sretno do kraja života.
