Draga dječice, sigurno se sjećate prekrasne princeze Aurore, koja je živjela u dvorcu zajedno sa svojim ocem, moćnim i ponosnim kraljem Digonosom. Međutim, princeza je također vidjela dobro u svom ocu i silno je željela otvoriti njegovo smrznuto srce. Znala je da to mora promijeniti, nije htjela da ga se svi u dvorcu boje.
Jedne tmurne noći pune teških kapi koje su padale na dvorac, princeza Aurora je imala čudan san. U snu se našla na šarenoj livadi, gdje je srela čarobnu vilu koja ju je odvela do princezine majke – kraljice, koja je umrla prije mnogo godina. I upravo je u tom čarobnom snu kraljica svojoj kćeri Aurori dala vrijedan savjet kako otvoriti očevo hladno srce.
Nakon čudnog sna u kojem je Aurora dobila savjet od svoje majke, princeza je znala što mora učiniti. Mama, kraljica, savjetovala ju je u snu da ocu skuha čaj od kamilice koja cvate u kraljevskom vrtu. Bio je to čaj koji mu je uvijek pripremala njegova žena, kraljica.
Zlatokosa Aurora, puna nade iz sna koji je sanjala te noći, skočila je iz kreveta, obukla prekrasnu žutu haljinu i otišla u kraljevski vrt. Lutala je kraljevskim vrtom i veselo pjevala u sebi. Bila je uvjerena da je njezina mama u pravu i da će to stvarno uspjeti. A tu iza prekrasnog rascvjetanog grma punog ruža skrivala se kamilica.
Princeza Aurora pažljivo se sagnula i ubrala bijelo cvijeće koje je stavila u pletenu košaru. Zatim je otišla u kraljevsku kuhinju gdje je prokuhala vodu za čaj. Stavila je cvjetove u kipuću vodu u loncu i čekala da se čaj skuha. Zatim je natočila čaj iz lonca u ukrašenu porculansku šalicu i uputila se u očevu kraljevsku odaju.
Ruke su joj se tresle dok je hodala hodnicima dvorca. “Uspjet će, mora.” nervozno je rekla princeza sebi. Izvan prozora dvorca, ptice su radosno pjevale i podržavale je na putu do kraljeve odaje. Princeza je pažljivo pokucala na očeva vrata.
“Molim?” promrmlja kralj ispod glasa. Aurora je posegnula za kvakom i polako ušla u veliku odaju. Njezin je otac još bio u krevetu jer je još bilo rano jutro. “Donijela sam ti čaj, tata” pažljivo je rekla princeza, pružajući ocu čaj od kamilice. Kralj se slabašno nasmiješio, uzeo porculansku šalicu u ruku, još vruću… i polako pio. Tada je kralj zaplakao. Međutim, to nisu bile suze tuge. Bile su to suze radosnice. Kralj je odjednom ostao bez riječi.
“Što se događa?” upitala je princeza stojeći nad kraljevom posteljom. “Ovo je najbolji čaj koji sam ikada popio. Podsjetio me na jedno lijepo vrijeme u mom životu” rekao je kralj ustajući i srdačno grleći svoju kćer nakon mnogo godina. I princezin san se ostvario. Njezina je mama bila u pravu. Jedan gutljaj čaja otključao je kraljevo hladno srce koje je tako dugo bilo zatvoreno.
Kralj se doista promijenio od tog jutra. Počeo je poštovati i cijeniti ljude, ponos je odavno zaboravio. Poštovao je svoju kćer, princezu Auroru, te su svako jutro zajedno šetali kraljevskim vrtom, gdje su se prisjećali lijepih trenutaka koje su proveli zajedno s kraljicom. Aurora je konačno bila sretna i zahvalna za san koji je sanjala jer je san otvorio vrata do srca njezina oca.