U jednom jezercu živjela je žaba koja je poznavala samo svoju baru i nekoliko lokvica. Ali znala je ispričati prekrasnu priču o tome gdje je bila, što je vidjela i što može učiniti. Ispričala bi to toliko uvjerljivo da su oni koji je nisu poznavali lako povjerovali da govori istinu.
Čak je i mišica čula ovu žablju priču. Znala je samo svoju mišju rupu i njivu u blizini gdje je išla po žito. Žablja priča ju je očarala. Mišica je bila znatiželjna i htjela je upoznati svijet oko sebe i doživjeti i neku avanturu.
“Najbolje ćeš upoznati svijet, draga moja”, reče žaba, “kad naučiš plivati. Svugdje se može stići vodom. Vjeruj mi, ja to jako dobro znam. Ja plovim tako brzo da mogu prestići svaki parobrod, a doplivati do mora mogu kad mi se prohtije.”
“Ali kako bih ja naučila plivati?” pomislila je mišica.
„Vrlo rado ću te podučiti. Sve sam žabe i ribice u ovom ribnjaku naučila plivati dok su još bile punoglavci,” pohvalila se žaba i nastavila pričati kako će to učiniti.
„Gledaj“, kaže žaba. “Evo uzice. Vezat ću te za sebe i plivat ćeš za mnom.”
I tako se mišica vezala za žabu. Žaba je skočila u vodu, veselo ronila i plivala. Onda je ugledala još jednu žabu.
“Bok sestro! Kako si? Jesam li ti rekla kako sam pobijedila na natjecanju u ronjenju? Bilo je to…”
Žaba je ušla u priču i potpuno zaboravila na mišicu. Nije ni primijetila da se jadnica utopila. A žaba je nastavila kreketati sa svima koje je srela.
Prošla su tri dana. Utopljena mišica se napuhla i isplivala na površinu jezerca. Dok se uzdizala, s neba ju je opazila lunja. Ulovila je mišicu za večeru. A budući da je mišica još uvijek bila vezana za žabu, uhvatila je zajedno s mišicom i žabu. I tako je lunja imala pravi ručak. Pojela je mišicu i žabu jer je već bila jako gladna. Uopće ju nisu zanimale izmišljene priče neke kreketajuće žabe.
Žaba je to, naravno, zaslužila, jer je ona svojim glupim i bezbrižnim ponašanjem dovela mišicu u opasnost. Time je sama sebe dovela u opasnost. Stoga, odnosimo se jedni prema drugima s poštovanjem i pazimo jedni na druge.
