Na rubu malog sela, siromašna udovica i njezina kći živjele su u kućici s krhkim slamnatim krovom. Nisu imale ništa osim skromnog krova nad glavom i nekoliko kokoši. Uglavnom su jele samo ono što bi im majka ljeti nabrala u šumi, a jedini novac koji su imale bio je onaj koji bi kći zaradila prodavajući jaja na tržnici. Barem se moglo kupiti kruha i toplih cipela za zimu.
Jednog ljetnog dana majci nije bilo dobro, pa je kćerka otišla u šumu brati jagode. Zamotala je krišku hrskavog kruha u pregaču, zgrabila veliki lonac i otišla. Kad je skupila pun lonac šumskih jagoda, sjela je na zdenac da jede. Tada se na zdencu pojavila starica u pohabanoj odjeći. Izgledala je poput prosjakinje.
“Djevojčice moja slatka, imaš li komad kruha za mene? Od jučer nisam ni mrvice imala u ustima”, molila je starica djevojku.
“Kako da ne, starice, dat ću ti cijelu krišku” odgovori dobro raspoložena djevojka. “Ali možda će ti biti pretvrd”, rekla je zabrinuto.
Starica se obradovala: “Hvala Bogu, draga moja djevojčice, hvala Bogu! Ali kad si meni pomogla, moram ti uzvratiti. Evo ti lončić. Nije to bilo kakav lončić, čaroban je. Ako mu kažeš ‘Kuhaj, lončiću, kuhaj!’ skuhat će kaše koliko hoćeš. Kad ti je dosta kaše, samo kažeš ‘Stani, lončiću, stani!’ i on će prestati s kuhanjem. Samo se moraš sjetiti što reći.” Čim je pružila lončić djevojci, nestala je.
Kći je otrčala kući, gdje je odmah rekla majci za čudan staričin dar. Majka joj je predložila da to odmah isproba. Pa je tako kći stavila lončić na stol i bojažljivo progovorila: “Kuhaj, lončiću, kuhaj!” Ono što su žene vidjele bilo je nevjerojatno. U tren oka lonac se do vrha napunio kašom. Kći je žurno rekla: “Stani, lončiću, stani!” Kaša je prestala kuhati u loncu, a žene su zgrabile žlice i počele kušati.
Hmmm, kako ukusno! Kaša je bila neodoljivog okusa, ništa bolje nije probala ni jedna od njih. Kad su pojele cijelu porciju kuhane kaše i dobro se najele, kći je još morala pokupiti jaja od kokoši i otrčati na tržnicu.
Dok je majka kod kuće čekala kćer, tražila je čarobni lončić. I ogladnila je. Kaša je bila tako dobra. Voljela bi pojesti još jedan tanjurić. A kćeri još nigdje nije bilo. Nakon nekog vremena majka više nije mogla izdržati i gladno je rekla: “Kuhaj, lončiću, kuhaj!”
Otišla je po žlicu, ali kad se vratila, kaša se prelijevala iz lonca na stol. Iznenađena, nije znala što učiniti i otrčala je po veliki lonac da u njega stavi prepuni lončić. Kad je došla s loncem, kaša se već prolijevala sa stola na pod, probijajući se kroz sobu.
Majka je pokušavala zaustaviti tok kaše koliko je mogla. Vikala je sve naredbe kojih se mogla sjetiti da zaustavi kašu. “Lončiću, dosta!” “Lončiću, ne kuhaj!” Ali nijedna od tih riječi nije bila prava da zaustavi čarobni lončić. I tako je kaša počela preplavljivati cijelu kućicu, a žena se morala popeti na krov i sjesti iza dimnjaka da se ne utopi u kaši.
Ali da je barem završilo samo u kućici! Kaša se otkotrljala kroz vrata i prozore i počela se razlijevati posvuda. Poplavila je cestu i cijelo selo, a lončić je nastavljao kuhati kašu. Jadna udovica cijelu je katastrofu promatrala s krova, ali nije mogla učiniti ništa, samo kršiti ruke. Još uvijek nije znala kako zaustaviti lonac.
Tko zna kako bi cijela priča završila da joj se kći u tom trenutku nije vratila s tržnice. Kad je vidjela nesreću, brzo je uzviknula: “Stani, lončiću, stani!”
Srećom, to su bile prave riječi da se zaustavi tok kaše. Ali nje je već bilo po cijelom selu. Seljaci koji su se vraćali nakon mukotrpnog rada u polju nisu mogli proći kroz planinu kaše, morali su iskopati put do svojih kuća.
Možda im je ukusna kaša dobro došla nakon toga. Sigurno je da jadna djevojka dobrog srca nikada više nije morala gladovati zahvaljujući lončiću.
