Bila jednom jedna djevojčica koju su svi zvali Crvenkapica – po crvenoj baršunastoj kapici koju je stalno nosila. Živjela je sretno sa svojom mamom i tatom, koji su je jako voljeli, kao i svi ostali, jer je bila slatka i poslušna. Crvenkapica je imala baku koja je živjela na rubu šume.
Jednog dana majka joj je rekla: “Crvenkapice, baka je bolesna i treba nešto dobro za jesti. Stavila sam kolač i vino od maslačka u košaru, idi i odnesi joj. Ali pazi da ne skreneš sa šumske staze i ne zaustavljaš se da razgovaraš sa strancima!”
Crvenkapica je poslušala mamu i krenula na put. Držala se dobro utabane šumske staze sve dok oko staze nije primijetila crvene bobice koje su primamljivo mirisale. Ubrala je jednu, pa drugu, i toliko su joj se svidjele da je odlučila ubrati ih što više. Dok je brala, zašla je dublje u šumu i odjednom se pred njom pojavio vuk!
“Kamo ideš, Crvenkapice?” – upita vuk, pokušavajući zvučati prijateljski.
“Idem posjetiti baku koja je bolesna. Trebam joj odnijeti košaru kolača i vina”, odgovori Crvenkapica.
“Baš lijepo od tebe. A gdje ti živi baka?”, vuk je zatim upitao.
“Na rubu šume, u kućici s crvenim krovom”, rekla je Crvenkapica. “Ona brine o šumskim životinjama, zimi im donosi hranu u hranilište za ptice i njeguje ih kad su bolesne ili ozlijeđene.”
“O, znam ja nju. I znaš što? Dat ću ti prečac koji će te brže odvesti tamo. Kreni ovom stazom ulijevo, a zatim skreni desno kod velikog hrasta. Vidjet ćeš da je mnogo kraće nego ovuda,” reče vuk Crvenkapici, lukavo gledajući.
“Stvarno? Baš lijepo od tebe. Hvala ti”, zahvalila mu je Crvenkapica i poslušala njegov savjet.
U međuvremenu, vuk se brzo probio glavnom stazom do bakine kuće. “Bako, ja sam, Crvenkapica. Donijela sam ti nešto dobro za jesti.”
Baka je pomislila da je to stvarno njezina unuka i rekla je: “Uđi, dijete moje, vrata su otključana.”
Vuk je ušao, ugledao baku kako leži u krevetu i munjevito je skočio na nju. Baka se uplašila i počela vikati u pomoć. No vuk ju je brzo cijelu progutao i potom legao u krevet. Stavio je bakin šešir, naočale i pokrio se poplunom.
Nakon nekog vremena konačno je stigla Crvenkapica, shvaćajući da je prečac koji joj je dao vuk zapravo duži od glavne ceste. Pokucala je na vrata i pozvala: “Bako, ja sam, Crvenkapica. Donijela sam ti nešto dobro za jelo.” Vuk prerušen u baku pozvao je najslađim mogućim glasom: “Uđi, dijete moje, vrata su otključana.”
Crvenkapica je ušla i odmah upitala baku zašto ima tako čudan glas. “To je prehlada, djevojčice,” rekao je prerušeni vuk kreštavim glasom. Crvenkapica je krenula prema krevetu i ugledala baku kako leži, ali ne samo glasom, već i izgledom je bila drugačija nego inače – imala je neke velike uši, velike oči i velike zube.
“Kako to da imaš tako velike uši, bako?” upitala je Crvenkapica.
“Da te bolje čujem, dijete moje.” odgovori vuk.
“A zašto imaš tako velike oči?” upitala je Crvenkapica.
“Da te bolje vidim, dijete moje.” opet odgovori vuk.
“A zašto imaš tako velike zube?” upitala je Crvenkapica.
“Da te bolje pojedem, dijete moje!” zarežao je vuk, nasrnuo na Crvenkapicu i cijelu je progutao.
Nakon dva tako obilna zalogaja, vuk se jedva kretao i obuzeo ga je veliki umor. Skinuo je bakine naočale i šešir i bacio se natrag u krevet, gdje je odmah duboko zaspao. I tako je hrkao da se kuća tresla.
Ubrzo je lovac prošao oko kućice u svom redovnom obilasku. Glasno hrkanje smjesta ga je trgnulo. To nije mogla biti baka! Koga ona ima tamo? Provirio je kroz prozor kućice, ugledao ogromnog vuka u krevetu i zbrojio dva i dva. Ušao je, otkrio pokrivače i pogledao vukov napunjeni trbuh. Izvadio je nož i pažljivo razrezao vuku trbuh. Na njegovo iznenađenje, iz trbuha nije izašla samo baka, već i Crvenkapica. Srećom, obje su bile žive i zdrave.
Mnogo su zahvaljivale lovcu što im je spasio život i htjele su mu se odužiti poslasticom. Lovac je rado prihvatio poziv, ali prije toga morao se pobrinuti za vuka. Izvukao ga je iz kolibe i napunio mu rasječeni trbuh kamenjem i čvrsto ga zašio. Zatim se vratio u kolibu i uz vino i kolače razgovarao s bakom i Crvenkapicom. Prije nego što je otišao, rekao je Crvenkapici: “Moraš biti oprezna, u šumi ima mnogo opasnih stvorenja. Nikada ne vjeruj nepoznatim stvorenjima i drži se poznatih staza.”
U međuvremenu se vani probudio vuk. Nije mogao shvatiti gdje je i što se događa, ali je prije svega trebao utažiti ogromnu žeđ koju je imao. Dopuzao je što je brže mogao do žuborećeg potoka koji je tekao nedaleko. Trbuh mu je bio pretežak, pomislio je da se možda prejeo bake i Crvenkapice. Kad je dopuzao do potoka, žurno se nagnuo da utaži žeđ. Ali nažalost, trbuh pun kamenja ga je svladao i on je pao u vodu. I tako je zlobni, pohlepni vuk polako tonuo na dno i nije mogao isplivati.
Tako je Crvenkapica ostala kod svoje bake do večeri, a onda se vratila kući svojoj mami i tati. Srećom, šumom više nisu trčali zli vukovi. I nikad više nije skrenula s puta kada je sama šetala kroz šumu da posjeti svoju baku, baš kao što je obećala hrabrom lovcu.