Bila jednom jedna majka koja je živjela sa dvije kćeri u prostoj kućici. Holena je bila njezina, a Marica pokćerka. Holena nije bila raspoložena za posao, samo je danima ljenčarila i sanjala kako će po nju doći bogati mladoženja. Ali Marica, to je bila jedna sasvim druga priča. Ona je radila sve poslove u kući i sve joj je išlo od ruke. Štoviše, svakim je danom bila sve ljepša. Sve dok maćeha nije pomislila da nijedan mladoženja neće doći po njezinu Holenu ako tako nastavi. Svi će htjeti Maricu. Morat će je se nekako riješiti…
Jednoga dana usred zime, Holena je poželila buket ljubičica. Stavit će ga ispod pojasa kako bi ga u svakom trenutku mogla pomirisati. I maćeha je odmah znala koga treba poslati po ljubičice. Istjerat će Maricu na zimu i tako će je se riješiti jednom zauvijek. I odmah je naredila Marici: “Donesi Holeni buket ljubičica ili ću te istjerati iz kuće.” Marica se pokušavala braniti: “Gdje bih sada našla ljubičice? Ako Holena može čekati, ubrat ću joj prekrasan buket ljubičica odmah u proljeće.”
„Usuđuješ mi se suprostaviti? Holena sada želi ljubičice. U proljeće može ljubičice oko struka imati bilo koja seljakinja. Ne vraćaj se kući bez ljubičica, kažem ti,” bjesnila je maćeha.
I tako je nesretna Marica izašla ispuniti svojoj polusestri nemoguću želju. Satima je gazila kroz snijeg, ali ljubičice nije vidjela. Odjednom je stigla do livade na kojoj je gorjela velika vatra. Dvanaest kamenova bilo je postavljeno u krug oko nje, a na svakom je kamenu sjedio visok muškarac. Dvanaest muškaraca bili su dvanaest mjeseci. Redovito su se izmjenjivali prema trenutnom mjesecu.
Marica je bila slaba od hladnoće, pa se ohrabrila i zamolila mjesece može li na trenutak sjesti s njima i ugrijati se uz vatru.
“Naravno da možeš, djevojko. I što te je dovelo tako daleko od svih ljudskih kuća po takvoj hladnoći?”
“Došla sam nabrati ljubičice za sestru,” iskreno odgovori Marica.
„Što je tebi, djevojko? Nije vrijeme za ljubičice, sve je zatrpano snijegom“, rekao je Siječanj koji je sjedio na najvećem kamenu, jer je on bio glavni.
“Znam, ali sestra i maćeha su mi to naredile. Ako ih ne donesem, istjerat će me iz kuće”, objasnila je Marica.
Siječanj je dugo gledao u Maricu, a zatim je pokazao prema drugom muškarcu u krugu: “Brate Ožujku, dođi i sjedni na moje mjesto.” Ožujak je zauzeo mjesto na kojem je sjedio Siječanj. Zatim je podigao drvenu palicu iznad glave i nekoliko puta njom zaokružio. Snijeg se oko njega otopio, iznikla zelena trava i iz zemlje je izronilo nekoliko ljubičica. Taman za lijep buket.
“Marice, brzo ih uberi”, nagovarao ju je Ožujak.
Sretna Marica nabrala je ljubičice i od srca zahvaljivala Ožujku. Zatim je s ljubičicama otrčala kući sestri i maćehi. Kad je otvorila vrata, sobu je ispunio miris ljubičica. No, Holena i njezina maćeha nisu bile toliko sretne kako je Marica očekivala. Ispitivale su ju gdje je ubrala ljubičice.
“Tamo visoko na brdu. Tamo ih jako puno raste“, rekla je Marica.
Holena i njezina maćeha pogledale su Maricu s neprijateljskim izrazom na licima, ali nisu više ništa govorile. Sljedećeg dana Holena je poželila jagode. I maćeha je odmah znala koga će poslati po njih. Uzalud je Marica tvrdila da nema smisla tražiti jagode u siječnju. Pod prijetnjama je opet morala izaći na hladnoću i mećavu. Naravno, jagode nisu rasle nigdje, jedina opcija je bila da opet pokuša zamoliti mjesece za pomoć. Kad je stigla tamo, polusmrznuta, pozdravila je, naklonila se s poštovanjem i ispričala što ju je dovelo tamo.
“Dragi mjeseci, molim vas pomozite mi. Sestra je poželila jagode, a ja ih nigdje ne mogu naći.”
“Pa kako bi ih našla, kad je posvuda snijeg i mraz…” mumlja Siječanj. Zatim je pozvao jednog od svoje braće:
“Brate Lipnju, dođi i sjedni na moje mjesto.” Lipanj se pomaknuo do najvećeg kamena, zakružio svojom drvenom palicom iznad glave, a oko njega se pojavilo zelenilo, a iz zemlje su izrasli sićušni grmovi jagoda. U tren su ih pokrile crvene jagode, tek za zagristi. Lipanj je nagovarao Maricu da ih brzo ubere i ode kući. Ganuta Marica je to i učinila te se srdačno zahvalila Lipnju. Kad se vratila u kućicu s jagodama, nije dobila zahvalu. Ali da je Holena uživala u jagodama – je.
Kao da se njeni apetiti ničim nisu mogli zadovoljiti, sutradan se već žalila da ima ogromnu želju za jabukama. Izjurila je Maricu kroz vrata rekavši da se ne vraća bez jabuka jer će loše proći. Marica je odmah otišla na livadu, gdje je već dva puta uhvatila braću mjesece. Nakon što je shrvana i sa suzama u očima stigla do poznate vatre, nije morala ništa objašnjavati.
“Dakle, što tvoja sestra traži ovaj put?” izravno je upitao Siječanj.
“Sestra je poželila jabuke, dragi mjeseče.”
“Brate Rujnu, dođi i sjedni na moje mjesto”, pozvao je Siječanj brata. Rujan je sjeo, zavrtio drvenom palicom iznad glave, a stablo jabuke u blizini je zazelenjelo, iznikli pupoljci i pretvorili se u sočne jabuke, milina za gledati. “Dođi curo, brzo protresi stablo”, nagovorio je Maricu. Marica je tresla stablo dok nije palo nekoliko jabuka.
“Požuri, pokupi ih i idi kući, djevojko”, nagovarao ju je Rujan. Marica je skupila što je mogla, još jednom se zahvalila mjesecu i otrčala odnijeti jabuke Holeni prije nego što se smrznu.
Holena je uživala, ali nije joj to bilo dovoljno. „Zašto ih je tako malo? Sigurno si neke pojela, lijena gladuško“, grmila je na jadnu Maricu.
“Ne, sestrice, nisam ni zagrizla, donijela sam ti sve jabuke koje sam sa stabla ubrala.”
“A gdje je to stablo?”, htjela je znati Holena.
“Tamo visoko na brdu. Bilo je puno jabuka“, rekla je Marica.
Kad je Holena čula da ima još dosta jabuka, uzela je topli kaput, vrećicu s jabukama i požurila na brdo. Uostalom, neće dopustiti da joj proždrljiva Marica ponovno pojede sve jabuke. Kad je stigla do brda, vidjela je vatru i bez pitanja i pozdrava krenula je prema vatri.
“Hej, starci, jeste li vidjeli stablo puno jabuka?” Ali grubo je uvrijedila moćne mjesece. Siječanj je zavrtio njegovom drvenom palicom iznad glave, nebo se smračilo, naišla mećava, pao snijeg kao da su svi pokrovi neba razderani. Holenu je odnijelo i lutala je kroz nanose visoke poput planina sve dok nije oslabila i smrznula se.
Za to vrijeme Holenu je kod kuće čekala majka, ali Holene nije bilo nigdje. „Znači, Holena se negdje trpa jabukama i neće mi ih donijeti? Moram sama otići po njih.“ Krenula je na brdo i stigla baš kad je puhao najjači vjetar. I ona se izgubila u mećavi i na kraju se smrznula.
Marica ih je nekoliko dana nestrpljivo čekala kod kuće. Bila je zabrinuta za njih. Kad je sjeverac i snijeg napokon prestao, otišla je do mjeseca pitati znaju li što o njezinoj sestri i maćehi.
Siječanj ju je umirio: „Nemoj se više zamarati s njima, djevojko. Snašla ih je sudbina kakvu su zaslužile. Imaš dobro srce i jako si se napatila. Idi kući, sreća te neće mimoići.”
Marica se vratila, iako joj je bilo žao polusestre i majke. Mržnja ili osvetoljubivost nikada nisu imali mjesta u njezinom srcu. Nakon nekog vremena tuga ju je ipak prošla, vodila je svoj posao i dobro joj je išlo. Njezina ljepota i dobrota nije promakla ni zgodnom sinu tamošnjeg gradonačelnika. Zavoljela ga je i Marica, pa su se ubrzo zajedno počeli bavili poljoprivredom i odlično im je išlo.
