Jednom davno u velikom stadu živjelo je jedno malo, tvrdoglavo janje. Uvijek je bilo sretno jer je radilo što je htjelo. Bilo je još maleno i slatko, pa su mu se nevolje brzo opraštale i nitko se na njega dugo nije ljutio. Ni majka ovca, ni pastir ili ovčari. Uostalom, najčešće je mučilo čobane i pse kad bi bez dopuštenja bježalo od stada i svi su ga morali tražiti.
Rekli su mu da izvan stada za njega nije sigurno. Janje je znalo svoje – kad bi pobjeglo od stada, našlo bi najbolju travu za jelo i najčišću vodu za piće. A kako smo rekli, ionako se nitko nije mogao dugo ljutiti na njega.
Jednog dana, kad se stado preselilo na novi pašnjak, janje je samo krenulo istraživati okolicu. Nakon nekog vremena postalo je jako žedno. Srećom, čulo je žuborenje potoka u blizini. Otišlo je do njega i pilo i pilo.
Ali odjednom se začuo prijeteći glas: “Kako se usuđuješ piti iz mog potoka?”
“Što? Ja? Samo sam gutnulo“, nevino kaže janje.
“Mali bezobrazniče, naučit ću te,” vuk se spremao navaliti na njega, kad se začu lavež pastirskih pasa i iz šipražja izroni pastir. Vuk je brzo pobjegao, a janje je dobro gutnulo prije nego što ga je pastir odveo natrag do stada.
Ali vuk nije htio zaboraviti janje. Nije namjeravao dopustiti malom derištu da se izvuče i naravno da ga je htio i pojesti. Odlučio je janje čekati kraj potoka. Sigurno će se vratiti!
Ubrzo se čekanje isplatilo. Vidio je janje kako korača do vode. Tražilo je vuka, ali stari sijedi vuk bio je iskusan i znao se maskirati. Čim je janje spustilo glavu u vodu i otpilo nekoliko gutljaja, vuk ga je zgrabio.
Janje je povikalo: “U pomoć, pastiru! Upomoć, psi!” Ali nitko još nije primijetio da je nemirno janje opet nestalo, i zato ga još nitko nije tražio. Vuk je sve jače pritiskao janje.
Srećom, janje je bilo lukavo. Zabilo se tvrdom glavom u vučju njušku, vuk to nije očekivao i iznenađeno je na trenutak popustio stisak. Upravo je taj trenutak bio dovoljan za janje. Brzo se izvuklo iz vučjih šapa i potrčalo prema stadu. Prije nego što je vuk stigao doći k sebi, janje je nestalo.
Dugo je vuk tumarao oko vode, tražeći usamljeno janje. Ali o njemu je mogao samo sanjati. Janjetu je gorko iskustvo bilo dovoljno i počelo se ponašati razboritije. Više nije išlo piti vodu bez nadzora. Dok je još malo, drago mu je što ima nekoga tko ga čuva i daje mu savjete. No, i ono će sve postupno naučiti, a kad bude veliko, sve će samo rješavati.
