U jednoj šumi je živjela lisica. Imala je tamo svoju jazbinu i nije joj nedostajalo hrane. Jedino što joj je uništavalo život bili su lovci. S vremena na vrijeme bio je lov u šumi i sve su životinje tražile zaklon.
Lisica je tog dana bila daleko od svoje jazbine. Trubljenje lovaca i lavež pasa bili su sve bliži. Tada se sjetila da jedan drvosječa ima kuću nedaleko. Otrčala je tamo.
“Drvosječa, mogu li se sakriti u tvojoj kući?” upitala ga je.
Drvosječa se nije bunio i pustio je lisicu unutra. Tamo je lisica čekala dok lov nije završio. Zahvalila je na skloništu i vratila se u svoju jazbinu. Njezinu jazbinu iskopali su lovački psi koji su je tamo nanjušili, iako nije bila kod kuće.
Drvosječina kuća činila joj se puno sigurnijom od njezine jazbine, pa se tamo skrivala tijekom idućih lovova. Ali jednom je dotrčala u zadnji čas. Lovci su je opazili i pojurili za njom. Lisica se brzo uvukla u drvosječinu kuću i sakrila pod šupu odakle je sve promatrala.
No, lovci su vidjeli kamo je lisica krenula pa su stali i kod drvosječe. Drvosječa je klečao pred kućom i pripremao nove sadnice.
“Hej, drvosječo,” odbrusio je lovac, “vidjeli smo lisicu kako trči ovamo. Gdje je?”
Drvosječa je stajao i razmišljao. Lovci su izgledali zastrašujuće i bojao se lagati im. Ali nije htio izdati ni lisicu koja mu je vjerovala. Stoga je pokazao na šupu iza vrata u kojoj se skrivala lisica i rekao: “Lisica koju tražite nije ovdje.”
Lovci nisu bili najpametniji i zadovoljili su se onim što je drvosječa rekao. Otišli su. Ali lisica je sve vidjela i čula. Čim je osjetila da je vani sigurno, pobjegla je iz drvosječine kuće ne osvrnuvši se. Drvosječa ju je gledao kako nestaje u šumi i silno se naljutio što mu lisica nije ni zahvalila što ju je sklonio.
Je li mu imala na čemu zahvaliti? Pokušajte sami odgovoriti na to pitanje.
