U čarobnoj zemlji iza deset brežuljaka i deset dolina stajao je dvorac s najvišom kulom na svijetu. U kuli je živjela princeza, mlada i lijepa djevojka. Njezina duga crna kosa vijorila je na vjetru dok je gledala s prozora kule. Živjela je u ovoj kuli nekoliko godina. Ondje ju je zatočio kralj iz susjednog kraljevstva. Od malih nogu princeza je bila dobra i poslušna, ali kada je bila skoro odrasla, kralj je želio da sluša samo njega i da se uda za njega. Princeza je odbila, pa ju je zatvorio u kulu.
Iako je princeza uvijek bila nasmijana i vedra, sada se na njenom licu ocrtavala tuga. Tu nije mogla ništa učiniti, samo čekati da je netko oslobodi i pomogne joj. Mnogi prinčevi pokušali su izvući princezu iz kule. Ali nisu mogli naći način kako otključati i otvoriti tolike brave i vrata koja su zatočila princezu.
Jedne večeri, dok je princeza već skoro spavala, ptica je doletjela na prozor kule. Imala je cedulju u kljunu. Princeza je odmah ustala i pročitala poruku. Pisalo je: “Draga princezo, znam koliko se mučiš. Vidim po tvojim očima. Svaki dan te vidim u prozoru i razmišljam kako da te oslobodim. I naći ću neki način. Neću odustati.” Princeza se nasmiješila i pogledala kroz prozor. Htjela je znati tko joj je poslao tako lijepu poruku. Ali nije vidjela nikoga.
Sutradan je ptica ponovno doletjela i donijela joj komadić čokolade. Drugi dan malo voća. I tako se stalno nastavljalo. Osmijeh se vratio na princezino lice i svaki dan se veselila dolasku ptičice s porukom.
Nakon nekog vremena rano ujutro princezu je probudila neka buka. Bilo je to neko čudno lupanje i zveckanje. Sjedila je na krevetu i slušala. Buka je bila sve bliža. Princeza se uplašila. Sakrila se iza kuta kreveta u sjenu gdje je nitko nije mogao vidjeti.
Odjednom su se vrata počela tresti. I kvaka i veliki lanac brave počeli su zveckati po cijeloj komori i odjednom su se vrata otvorila. Princeza nije mogla vjerovati. Nakon toliko godina toranj je bio otvoren. Neki muškarac je ušao u kulu. Ušao je vrlo polako kako ne bi preplašio princezu. Gledao je po sobi s torbom punom alata preko ramena. U jednoj je ruci držao čokoladu, a u drugoj cvijeće. Imao je tamnu, čupavu kosu i stidljiv osmijeh na licu. Nije izgledao kao princ. Princeza nije znala tko je to, pa je i dalje čekala, skrivena kraj kreveta.
Odjednom je mladić progovorio: „Princezo, znam da si ovdje. Ne moraš me se bojati. Ja sam taj koji je slao pticu na tvoj prozor. Nisam princ ni vitez. Ja sam običan bravar. Svaki dan sam te gledao kroz prozor. Nisam mogao gledati kako patiš ovdje pa sam nastavio proučavati i razmišljati kako otključati ta prokleta vrata. Donio sam ti nešto.” Stavio je čokoladu i cvijeće na krevet. Princeza je polako i promišljeno izašla iz svog skrovišta. Bilo ju je sram, ali je cijenila što ju je bravar spasio. Oslobodio ju je iz kule, ali i od kralja koji ju je
ondje zatočio.
Kada bi kasnije princeza nekome objašnjavala kako je izašla iz kule, ispričala bi priču o bravaru koji nije dobio samo ključeve zaključanih vrata, već i ključeve njenog srca.
