Daleko iza sela, blizu šuma i velikih polja, stajala je prekrasna farma. U njoj je živjela djevojčica Mia sa svojom majkom. Na farmi je živjelo mnogo životinja. Ovce, koze, krave i također jedan konj. Bio je to Mijin najbolji prijatelj. Mia se s majkom brinula o svim životinjama i jako ih je voljela, no s konjem je bilo drugačije.
Imala ga je za prijatelja. Bio je lijep, visok i stasit. Njegova je dlaka bila prekrasno crna i sjajna, a budući da je bio sav crn i imao samo jedno uho bijelo, nazvala ga je Mia Uško.
Brinuti se o svim životinjama nije bilo lako, ali Mia je sve to radila s ljubavlju. Kad bi joj ostalo vremena, išla bi jahati sa svojim konjem Uškom. Zajedno su jurili kroz livade, polja i šume. Uško je bio nevjerojatno brz. Osjećao se jako dobro kada bi mogao trčati s djevojčicom na leđima.
Dok su jednom jahali, stali su na livadi gdje su odlučili odmoriti. Mia je legla na travu i pogledala u nebo. Uško je uživao u dobroj travi oko njega. „Znaš, Uško, htjela bih pomoći mami. Najrađe bih zarađivala novac da pomognem na farmi. Za gospodarenje farmom treba puno truda i novca. Ali kako do novca? Zar ti ne pada ništa na pamet?” pitala se Mia naglas, namigujući Ušku. Samo je naćulio uši i izgledao kao da razmišlja. Mia nije imala pojma koliko ju je njezin konj razumio.
Na putu kući, Uško je iznenada stao. Naslonio se na stablo na kojem je bio zalijepljen papir. Njuškom i glavom pokazao je na papir. “Što radiš? Što se događa?” upita Mia svog konja. Tupo je zurila u oglasnu ploču. Na papiru je pisalo: „Za deset dana bit će konjske utrke. Svatko se može prijaviti. Glavna nagrada je svežanj novca.” Mia je pogledala svog konja: “Želiš li se utrkivati i osvojiti novac da možemo pomoći mami?” Konj je počeo skakutati od sreće. Njegova je djevojčica konačno shvatila. “Pa zašto ne, možemo pokušati!” Mia se nasmiješila.
Proletjelo je deset dana. Cijelo to vrijeme Uško je uporno trenirao. Trčao je sam, trčao je s Mijom. Stigao je dan utrke. Svi su se poredali na startnoj liniji. Ostali konji izgledali su poput atleta. Jedino se Uško među njima doimao kao ljubimac koji ne zna trčati. Ali Mia mu je vjerovala. Nagnula se prema njemu i šapnula mu u uho prije nego što su krenuli: “Vjerujem da ti to možeš. Ja ću ti pomoći. Ipak smo mi tim. Čak i ako ne pobijediš, uvijek ćeš biti moj najbolji prijatelj. Makar samo zato što želiš pomoći meni i mami.” Ušku je bilo toplo oko srca.
Bio je spreman. Naćulio je uši. Napeo je mišiće. Kad je čuo startnu sirenu, istrčao je van. Trčao je kao lud. Bio je toliko brz da publika nije mogla vjerovati. Znao je da može sve sa svojom djevojčicom na leđima. Tako se i dogodilo. Prvi je u cilj stigao Uško. Osvojeni novac darovali su Mijinoj majci. Bila je jako ponosna na svoju kćer i svoga konja.
Navečer je Mia slijedila Uška do konjušnice. Pomilovala ga je i tiho šapnula: “Hvala ti, prijatelju. Zahvaljujući tebi mama opet ima dovoljno novca za farmu. Sretna sam što te imam. Za mene ćeš uvijek biti najbolji, čak i ako ne izgledaš kao sportaš, nego kao ljubimac.” Nasmiješila se, legla u sijeno do njega i zaspala. Tek tada je shvatila koliko ju je konj razumio.
