Iza šume stajao je veliki mlin. Njegovo mlinarsko kolo se stalno vrtjelo, a gospodin mlinar i gospođa mlinarica, koji su tamo živjeli, proizvodili su brašno za cijelo selo. Uz mlin je bilo jezerce. Njegova je površina svjetlucala u daljini. Voda je prskala i tu i tamo pojavio bi se koji mjehurić jer je jezerce bilo puno šarana. Tamo su se veselo kupali.
O jezercu se brinuo vodenjak Zelenko. Bio je dobar vodenjak. Brinuo se da ribe u njegovom jezercu budu dobro. Uvijek je sjedio na svojoj vrbi iznad vode i jeo buhtle koje mu je mlinarica ostavljala na prozoru. Brinuo se da u njegovom jezercu sve bude kako treba. Ali nije uvijek sve bilo tako mirno.
Jednom davno, dok je vodenjak Zelenko sjedio na svojoj vrbi, iza njega su skakale žabice i zvale: “Zelenko, dođi brzo i spasi šarana! Uhvaćen je u zamku! Ali to nije zamka koju su ostavili ribari, to je nešto drugo! Nikad prije nismo vidjele ovakvu zamku. Ne možemo ga osloboditi. Požuri, molimo te! Trči za nama!”
Vodenjak je brzo skočio sa svoje vrbe i otrčao na drugi kraj jezerca gdje su bile žabice. Kad je došao tamo, nije mogao vjerovati svojim očima. Šaran je mlatarao po obali. Bio je zapetljan u nekakvu vreću i nije se mogao vratiti u vodu. Zelenko je dotrčao točno na vrijeme. Brzo je oslobodio šarana i vratio ga u vodu. Zatim je uzeo čudnu zamku u ruku i počeo je pregledavati, pitajući se što takva stvar radi u njegovom jezercu.
Šaran je izronio i rekao vodenjaku Zelenku: „Hvala ti, vodenjače, što si mi pomogao. Još trenutak i ugušio bih se na obali bez vode. Zamka je plutala na rubu jezerca s ostacima hrane u njoj. Pomislio sam da bih nešto pojeo, pa sam pogledao unutra. Prije nego što sam uspio nešto pojesti, zapetljao sam se i ostao na obali bez vode.”
Vodenjak se oprostio sa šaranom i bio zahvalan žabicama što su ga pozvale i što su tako zajedno spasili šarana. Ali morao je otkriti odakle je došla čudna vreća. Tko se uopće usudio zagaditi njegovo jezerce?! Dogovorio se sa žabama da stražare. Izmjenjivat će se danju i noću i paziti na svakoga tko se približi jezercu. Provjeravat će što tamo radi.
Ništa se nije dogodilo nekoliko dana. Samo bi mlinar otišao nahraniti šarane i ostao sjediti navečer na rubu jezerca. Uživao je promatrajući njegovu svjetlucavu površinu. Sve dok jedne večeri, dok su vodenjak Zelenko i dvije žabice bili na straži, kraj jezerca nije sjeo čudan čovjek. Vodenjak ga je donekle poznavao, ponekad bi ga vidio da dolazi u mlin po brašno. Bio je prljav, raščupan i uvijek namršten. Prišao je jezercu, pogledao površinu, pa izvadio užinu zamotanu u vrećici. Čim je završio s jelom, ustao je i bacio vrećicu s ostatkom hrane u jezerce.
Vodenjak Zelenko bio je užasnut. „To ne može! Ovo je moje jezerce i u njemu žive moji prijatelji šarani. Smeću je mjesto u kanti, a ne u jezercu. Pokazat ću mu!”, pomisli vodenjak. Gospodin je već htio otići, kad u tom trenutku pred njega iskoči Zelenko. Viknuo je na njega, a kako ga je prepao u mraku, gospodin je zateturao i pao ravno u jezerce. Vodenjak je samo pozvao: “Sada!” I ribnjak se počeo rojiti. Šarani su se počeli zabijati u njega i plivali oko njega tako brzo da se počeo stvarati vrtlog. Žabice su mu poskakivale oko glave. Gospodin je samo mlatarao rukama i dozivao upomoć.
Nakon nekog vremena, vodenjak je naredio žabama i ribama da ga puste. Gospodin je dopuzao do obale i obratio se vodenjaku: “Hvala ti što si im rekao da stanu. Bojao sam se da ću se utopiti.” “Ne bih dopustio da se utopiš. Što bih ja imao od toga? Ja nisam takav. Htio sam samo da se prestrašiš i vidiš kako je”, odgovorio je vodenjak. “Da znam kako je što?” upitao je čovjek. „Kao što si se ti koprcao u vodi i bojao se, tako se i moj prijatelj šaran nedavno koprcao na obali. Bio je zapetljan u tvoju vrećicu koju si bacio u jezero. Skoro je umro zbog tebe. Ako želiš ići na jezerce, ovdje nikad nemoj ništa bacati u vodu. To mi obećaj!” strogo je odgovorio vodenjak Zelenko. Gospodinu je bilo neugodno i pocrvenio je. Nije bio svjestan što je mogao uzrokovati svojom nemarnošću.
Od tada se ništa slično nije dogodilo. Gospodin je redovito dolazio do jezerca i uvijek se sjetio onoga što se ne smije činiti. Nije želio da se šaranima ili bilo kome drugom nešto loše dogodi zbog njega. Naprotiv, donosio je poslastice za šarane i buhtle za vodenjaka. Zatim bi sjedili jedan do drugoga na vrbi i razgovarali. Možda i danas promatraju čarobnu svjetlucavu površinu jezerca.
