Bio je dan prije Badnjaka, vani je blistao bijeli pokrivač snijega. Na ulicama se osjećao ugodan miris hrane i božićnih medenjaka, djeca su gradila snjegovića, a ljudi su pjevali pjesme. Jinove su oči zasjale kad je ugledao veliko božićno drvce na gradskom trgu, ali odmah se rastužio kad se sjetio da ovog Božića neće imati puno toga kod kuće. Ne bi imali ni što staviti u usta da se stari pekar na ulici nije smilovao dječaku i njegovoj majci. Vratio se kući noseći toplu štrucu kruha i jaja u platnenoj torbi koju mu je dao pekar. Prije nekoliko godina Jinu je umro otac, obitelji nije bilo lako. Štoviše, i majka mu se teško razboljela.
Jin je bio sretan što je stigao kući. Vani je već bilo hladno, a njegov kaput nije bio baš topao. Objesio ga je u hodniku i pošao za majkom u njezinu sobu. Prvo je otvorio samo vrata da je ne probudi, ali kada je primijetio njezine oči kako zure kroz prozor, ušao je u njezinu sobu.
“Bok mama. Otišao sam do pekara i uzeo kruh. Odrezat ću ti komad”, rekao je Jin sretno svojoj majci, no ona ga je pomilovala po tamnoj kosi i rekla: “Možda kasnije, Jin. Idi spavati. Sutra je Badnjak.”
Jin je poljubio majku u obraze i otišao do svog kreveta. Znao je da mu se ne bi isplatilo nagovarati majku jer ionako ne želi jesti. Tako su oboje zaspali misleći jedno na drugo. Mama je htjela da Jin provede lijep Božić kao i ostala djeca, ali zbog bolesti nije mogla ništa. A Jin? Sjedio je kraj prozora koji je malo otvorio i gledao zvijezde. Svaki put kad bi vidio njihov sjaj, u njemu se probudila nada. Nada da će mu se majka oporaviti i da će se oni oporaviti.
„Volio bih da opet sve bude kao nekad. Samo da je mojoj mami bolje“, promrmljao je, a na te riječi zašuštalo je na prozoru. Odjednom se na njegovom prozoru pojavi anđeo, ne veći od njega. Krila su mu lagano svjetlucala na mjesečini i izgledala poput najfinije perne prašine. Jin je, međutim, u panici odskočio od prozora i prekrižio ruke u obrambenoj gesti. “Tko si ti?” polako je upitao, podigavši pogled prema anđelu koji je upravo mahao krilima.
