Jednom davno, iza brda i dolina, u velikom dvorcu živio je kralj. Zvao se Ciprijan. Bio je dobroćudan i pošten. Iako je bio još vrlo mlad, jer mu je otac poginuo u bitci, Ciprijan je bio vrlo odgovoran. Imao je veliko kraljevstvo i nebrojena bogatstva, ali najvažnije mu je bilo da njegov narod bude sretan i zadovoljan. Njegovi su mu podanici donosili darove koje su sami izrađivali i hvalili ga zbog njegove velikodušnosti i dobrote. Uvijek je svima bio spreman pomoći.
Ljubaznost i dobrota su cijenjene osobine, ali mnogim kraljevima one nedostaju. Mnogi kraljevi misle samo na veliko bogatstvo, pobjede u bitkama ili velike posjede. Ali kod kralja Ciprijana uzalud biste tražili oholost, pohlepu ili taština. Otac i majka dobro su ga odgojili, pa je Ciprijan bio najljubazniji kralj nadaleko i naširoko. I ne samo prema ljudima, nego i životinjama. Volio je kada bi ga ujutro budile ptice, za koje bi uvijek pripremao mrvice na prozorskoj dasci. Ili kada su golupčići ili zečići posjetili njegov kraljevski vrt. Uvijek ih je veselo dočekivao i nečim ih počastio.
Jedino što je vrijednom kralju nedostajalo bila je prava kraljica. Na balovima je upoznao mnoge lijepe žene, ali nijedna nije bila ona prava. Svaka je željela samo zlato, lijepu odjeću i slavu. Nadao se da će jednog dana upoznati djevojku koja će ga voljeti ne zbog dvorca i bogatstva, već zbog njegovog srca i tako postati dobra kraljica.
Dok je kralj Ciprijan jednog dana šetao dolinom, dogodilo se nešto što nije očekivao. Galopirajući na svom hrabrom konju, jahao je kroz dvorište dvorca, okruženo prekrasnim crvenim ružama koje su se protezale sve do vrata.
“Hajde, hajde!” zazvao je odlučno. Prošao je kroz vrata i oprezno se probijao kroz krivudave ulice kraljevstva, gdje su ljudi pošteno obavljali svoje poslove. Iza njega su polako galopirala i dva vjerna viteza. Kralj je jahao krivudavim ulicama pored kuća od cigle i drveta, a zatim otišao u šumu. Volio je miris šume i čist zrak. Ptice su cvrkutale na sve strane, a iz daljine se čulo zavijanje vuka.
Dok je galopirao šumskom stazom, iznenada se ispred njega pojavila prekrasna srna. Međutim, srna je šepala. Kralj joj se približio i primijetio da joj je nešto zapelo u nogu. Ciprijan je stao, skočio sa sedla i pažljivo joj prišao da je ne preplaši. Želio joj je pomoći. Kad joj je bio sasvim blizu, jedan od vitezova koji su ga pratili ispalio je strijelu u srnu.
“Oh, samo ne to! Ne!!” povikao je kralj.“Prestanite! Ne pucajte, to je još mladunče!”, ljutito je uzviknuo Ciprijan, uputivši oštar pogled svojim vitezima. Nažalost, srna je ipak bila pogođena. Mala smeđa srna pala je na tlo.
Kralj Ciprijan pade na koljena: “Molim te, molim te, ozdravi”, rekao je kralj, ispričavajući se srni zbog postupaka svojih vitezova. Kad je iskrena suza tuge pala na ranjenu srnu, ona je iznenada ozdravila.
“Čudo,” pomisli kralj. Nije mogao vjerovati što vidi, ali bio je zahvalan. Skočio je na noge od radosti i gledao kako mlada srna trči natrag u šumu. Kralj se već spremao uzjahati konja i vratiti se u kraljevstvo, kad se mlada srna vratila iza grmlja. I nije bila sama: pokraj nje je stajala lijepa mlada dama. Duga plava kosa padala joj je do struka, a haljina joj je bila prekrasno bijela. Izgledala je poput šumske vile, samo što nije imala krila.
A tko je bila ta tajanstvena dama? To ćemo, djeco, saznati u sljedećem dijelu.
